Šta je fakat bitno među ljudima

Sjećam se, imao sam havera kojem je vazda nešto trebalo pomagati: Te, "haj' mi posudi para", te "haj' sa mnom, imam belaj", te "haj' me trzni do Ilidže", te "haj' mi naruči nešto, ti si štela s tim internetima"... i ono, hajd, pomognem ja njemu skoro svaki put... da bi me jednog dana na news feedu dočekala slika njega i naakog lika u kafani uz opis "ja i najbolji haver". Ono, goni se u kurac jarane, opet ćeš mene zvati kad ti bude trebalo nešto.

Jebi se, moj novi najbolji jaran vozi BMW

Šta je fol?

Pa fol je u tome što sam duže posmatrao ljude, skontao sam da je to opšti pattern ponašanja: nije toliko bitno kakav si ko čo'jek, koliko je bitno koliko si zanimljiv.

Koliko puta ste (mislim na muške), curi koja vam se đalasvi u školi, radili zadaće, kupovali vrućih đevreka... da bi ona otišla sa dizelašem iz trećeg jedan? Ona ste mozgali u čemu je fol, u čemu je on bolji od vas... odgovor je, vjerovatno ni u čemu. Jednostavno, "Švabo", "Cile", "Safa", "Faćo" (ili kako već idu nadimci na potezu Alipašino - Švrakino) vašoj su se simpatiji učinili kao bolji izbor jer su (vjerovatno) stariji, a i život im je sigurno uzbudljiviji od vašeg "kuća-lenjir-gumica" life stylea. Kasnije bivaju proglašeni  kretenima, jer su bivale tretirane k'o krpa za čiščenje šajbe, pa  pate za njima godinama koje slijede... da bi vi došli na red tek kad se krene gledati koliko ko zarađuje, ali nije to sad toliko bitno.

U školi je bitnije koliko ste dio glavne ekipe nego kakav ste učenik, u kafanu će vas zvati ne zbog toga kakvi ste u duši već koliko provala možete izbaciti u sat vremena, na poslu će vas kolege gotiviti ne po tome kakav ste radnik već koliko ste u ogovaranju drugih za kafom na pauzi... i to je tako.

Sjetim se često one scene iz "Balkanskog špijuna", kad se legendarni Bata Stojković češlja i govori u ogledalo "Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako ne ništa, nikom ništa. To je bila moja dužnost!" - Da, sjetit će te se ako si im blizu, ako nisi dio te klike, zaboravit će na tebe k'o navijači Želje na zadnju titulu.

Prođe od tad deset bajrama, titula se ne vrati k nama, kažu da je kod Bijelog Brijega satr'o voz

 "Zanimljive" možemo podijeliti u četiri grupe: Oni što provaljuju, oni što ih se boje, oni što imaju bruku para i oni što dobro izgledaju.

1. Oni što provaljuju su najčešća pojava i omiljena su dekoracija svakog derneka od studentskog doma, stana, do kina Bosna. Najbolji primjer za to je Ramiz Zmaj: ko je uopšte primijetio ljude koje stoje oko njega dok on priča kako su braća kamiondžije htjeli baciti minđušara Iveka u Dunav. Nije da takvi likovi imaju spreman spisak provala već jednostavno se osjećaju puno opuštenije u društvu nepoznatih ljudi, a to je nešto što se nosi iz kuće: ako su roditelji od vas napravili mulca koji je naučen da šuti kad mu se govori - bye bye normalan socijalni život.

2. Oni što ih se boje su zastupljeniji po malo "opasnijim" mjestima. Lako je prepoznati atmosferu u njihovom društvu - testosteron se može namirisati, osjeća se napetost i sve vrijeme imate blagi nagon za povraćanjem. Većinom takvi nisu ništa jači ni brži od vas, ali su spremni  da urade stvari koje vama ne bi ni pale na pamet, tako da ih se ljudi boje. Evo Zike Turković: 70 kg žive vage, imate osjećaj kad bi ga sastavili šakom da bi se raspao; a u stvari bi samo nestali, zajedno sa podacima da ste ikad postojali, a familija i prijatelji bi vas zaboravili u stilu "Man in Black". Kod takvih likova mi je uvijek najfascinantnije bilo to kako uspiju da vam utjeraju strah u kosti bez da vas dotaknu (jebo te, ja moram razbiti glavu nekome da me se shvati ozbiljno, a i tad je upitno). Viđao sam likove krupnije od mene kako se skamene pred takvima. Bit će da je čovjek baždaren da po svaku cijenu izbjegne belaj ili da se suprotstavi samo onome kod koga misli da može proći.

3. Ovi što imaju para su fun dok ih imaju, ali i njima se personality promijeni kad su non-stop okruženi ljudima koji im se ulizuju - digne im se ego i postanu bahatiji.

4. Eh, ovi što dobro izgledaju su u 95% slučajeva ženske. Jebi ga, da bi kao muškarac imao takav luksuz moraš biti fakin Lazar Angelov (sad će se neke žene dići kako je on bezveze,  steroid boy, onakav, ovakav... ali je činjenica da je on vlažni san većine žena na svijetu i to je tako). Rijeeetko ćete naći dobru koku da sjedi negdje u ćošku gdje je niko ne vidi. Obično su negdje u centru kluba gdje se sve vrti oko njih... uključujući i ove pod 2, pa onda ih ne mogu skinuti s repa k'o njemački bombarder Spitfire 1940-te. Da ne serem puno, biti pored takvih ljudi je kao biti pored lika s gitarom na srednjoškolskoj ekskurziji - znaš da će biti svega.

Neka dame bace jedan "trlj" pa nastavljamo s tekstom

Postoji više razloga za takvo stanje. Evo da se vratimo na tog mog havera. Mogao sam oboriti F-35 za njega, ali džaba sve kad za to niko neće saznati jer prvi sam ja socijalan k'o ormar  (inače najviše volim prostorije s puno uglova, jer je tako više ćoškova u koje se mogu zabiti), tako da je bolji izbor biti viđen sa nekim ko je "everybody's darling". Ljudi će se prikloniti "zanimljivima" jer će tako dići sebi status u društvu koje tako funkcioniše, a koje je svakako u većini.

Obični ljudi se pored takvih likova osjećaju zabavljeno. Vidite, ljudi su socijalna bića. Tek možda u zadnjih stotinjak godina imate luksuz da možete biti samotnjak, da se zatvorite u sobu i pišete poeziju, slikate, pišete ovo sranje što ja pišem ili jednostavno prekucavate Porn Hub (ili dvije zadnje stavke kombinovano). Do tad, ljudi su morali funkcionisati u zajednici, a ako niste bili dio zajednice, umrli bi od gladi. Kad to prenesemo na sadašnjost - ako ste dosadno društvo = manje ljudi će se s vama družiti = manje ćete biti dio šire zajednice = manje vam se vrata otvara i prilika pruža. Zato se ljudi toliko trude da impresioniraju jedni druge.

Recimo tek ste ušli u vezu i hoćete da zabavite "običnu" djevojku tako što ćete je dovesti među vašu raju na partiju D'N'D-a... ima da dobijete nogu od nje brže nego Chuck Norris od Bruce Leea u "Na zmajevom putu".

Takvi ljudi ostavljaju dojam sigurnosti. Ako je neko stalno okružen ljudima, većina će dobiti osjećaj da je sposoban kao vođa, tako da će mu se prikloniti svjesno ili ne. Zato stranke obično izaberu čovjeka koji će se najviše dopasti ljudima - nije Radončić izgubio izbore zato što je imao nešto lošiji program od Džaferovića, izgubio je zato što je jednostavno antipatičan. Isto se može reći za Hadžikadića, jarane, with all due respect ali preblag si da predaješ likovno u školi a ne da se fajtaš s Dodikom.

Jebo predsjedavajućeg koji nemere popit

 Gdje si ti u tome svemu?

Pa realno, nigdje. Ako si prešao 18-tu i čitaš ovaj tekst, bojim se da je kasno za bilo kakve korekcije. Vidite, kvalifikacije možete napucavati fakultetima, kursevima, seminarima, kućnom edukacijom, ali to kakva ste osoba dolazi iz kuće. Ako ste iz familije gdje je "babina" zadnja, gdje niste smjeli pisnuti ni kad jeste u pravu - postoji velika vjerovatnoća da ćete u životu preuzeti ulogu tlačitelja, potlačenog, ili potlačenog koji će biti tlačitelj nad onima nad kojima može. Najbolje što možete uraditi je prihvatiti da je sistem vrijednosti takav da niko ne cijeni ljude iz "sjene". Kooga boli kita što ste vi usisali zajedničku kancelariju poslije posla ili oprali suđe u zajedničkoj kuhinji? Bitno je u toj istoj kuhinji piti kafu i govoriti kako neko ne zna svoj posao, kako je prije u firmi bilo bolje ili kako je ovo sve kurac a vaš bivši posao pravi rad. Ako niste dio "cool" ekipe, gdje god da je, jebi ga, saburajte, nađite sebi ljude s kojima imate zajedničke interese (D'N'D npr) i družite se.

Ako dođete u situaciju da jednog dana birate ljude za svoju organizaciju, firmu, bend ili bilo šta što uključuje ljudsku interakciju, bar gledajte da ih birate po kvalifikacijama a ne po karizmi, jer će se klanovi formirati htjeli vi to ili ne... a do tad učite djecu da ne budu weirdoi i samotnjaci jer ih u životu najmanje čeka metalaca, punkera, fanova Star Trek-a i igrača D'N'D-a